O nastanku imena naselja Brinje postoje različite tvrdnje, pa tako neki smatraju da ime mjesta potječe od ovdašnjeg čakavskog lokalizma» brnja» ili borovnica, a to je biljka koja je česta na ovim prostorima. Neki jezikoslovci smatraju da je ime mjesta nastalo od lokalne riječi « brina», tj. uzvisina ili uzvišenje.

Kontinuitet života na ovim prostorima teče još od razdoblja prapovijesti. Širi prostor Brinja i Brinjskog kraja ima svoju bogatu povijest o čemu svjedoče i neki brinjski prapovijesni nalazi s lokaliteta brda Humac. Ovdje su vidljive dvije terase s ostatcima prapovijesnih kuća, ognjišta i keramike te se smatra da je ovdje bio japodski Monetij (Monetium). Nedaleko od brda Humac također postoji bogato arheološko nalazište iz brončanog doba. Vrijedna je spomena i Siničić spilja kod sela Letinca iz mlađeg kamenog doba kao važan i jedinstven arheološki prapovijesni lokalitet. U njoj je živio paleolitski lovac 9500 godina prije Krista koji je na stijenama špilje ostavio neke slike koje do danas nisu odgonetnute. Na Humcu (564 m) vide se ostaci japodske gradine te nema tragova rimskih arheoloških nalaza.

Najstarije poznato stanovništvo Brinjskog kraja bilo je ilirsko pleme Japodi, o čemu svjedoči i postojanje njihovog stalnog naselja na tom području. Na području današnjeg Brinja nalazilo se naselje ilirskog plemena Japoda Monetij ( Monetium), a grčki zemljopisac i kartograf Strabon ( 63. pr. Kr.-23. poslije Kr. ) to mjesto spominje pod imenom Monetion, dok Apijan Aleksandrinski ( oko 2. st. pr. Kr.) ovo japodsko naselje spominje pod imenom Monetij (lat. Monetium). Japodi se na ovom cijelom prostoru javljaju u kasno brončano doba u 9. i 8. st. prije Krista, a japodska kultura bila je živa i bogata te su Japodi s ovih prostora imali kulturne veze s Etrurcima i Grcima.

Tu su sačuvani kulturni tragovi ilirskog plemena Japoda koje je rimski car Oktavijan August vojno porazio krajem 1. st. prije Kr., ali na žalost ovdje nemamo nekih većih arheoloških ostataka iz rimskog razdoblja, osim nešto malo ostataka rimske opeke, pa se na temelju toga može zaključiti da su Monetij i Brinje istovjetno naselje. Dakle, Monetij ili Monetium bilo je i rimsko naselje. Brinjski kraj pripadao je u rimskom razdoblju povijesti provinciji Dalmaciji, a tijekom podjele Rimskog Carstva 395. u vrijeme rimskog cara Teodozija pripada Zapadnom Rimskom Carstvu. Nakon prijelaza iz starog vijeka u srednji vijek zaboravljen je rimski Monetij (Monetium) Tako je umjesto rimskog Monetija nastalo srednjevjekovno Brinje koje evo traje do danas kao naselje. Brinjski kraj se u povijesnim zemljovidima bilježi kao sjeverno područje Gacke župe.

Neki povjesničari smatraju da je Brinje nekoć bilo zasebna hrvatska plemenska župa i da je oko 1300. godine zajedno s Gackom župom došla pod vlast krčkih knezova koji će se oko 1430 prozvati Frankopani. Osim što su podigli tvrdi grad Sokolac i Ilovik, oni su gradili i crkve, samostane te razvijali pismenost i kulturu.

Dolaskom Hrvata na prostor Brinjskog kraja stvaraju se klice hrvatske srednjovjekovne države, gdje je hrvatski knez Borna proširio vlast na Dalmaciju i Liburniju. Tijekom 9. i početkom 10. st. vlast nad cijelim prostorom Like ima hrvatski ban.

U povijesnim se dokumentima prvi put zapis imena Brinje spominje 1343. kao »Brigna», a iste godine u lipnju pod imenom » Bregne». Knez Nikola IV. Frankopan u Brinju je 1411. prinio hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda. Sam grad je u ruševinama, a sačuvana je i obnovljena trokatna gotička kapela Sv. Trojstva. Krčki knezovi Frankopani su krajem 14. st. dobili u posjed Gacku i Brinje te sagradili utvrđeni grad Jelovik kao svoje upravno i administrativno središte. Znači, osim Sokolca Frankopani su imali još jedan utvrđeni grad na ovome području, a o samom lokalitetu grada povjesničari nisu još dali svoj sud. Sokol ili Sokolac prvi put se spominje na početku 15. st., a od 1465. spominje se naselje Brinje, pa tako knez Ivan- Anž VIII. Frankopan, sin Bartolov, koji je ovdje stolovao, u jednoj latinskoj ispravi koja je ovdje izdana navodi »in castro nostro Brignie» ili «u našem gradu Brinju».

Da bi spriječio sve učestaliju provalu Osmanlija, hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin ustrojio je Senjsku kapetaniju kojoj je 1538. pripalo i Brinje.

Ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin 1479. osvaja Brinje i predaje ga na upravu banu Ladislavu Egervariju, odnosno kaštelanu, tj. upravitelju tvrđavnog naselja. Knez Ivan –Anž Frankopan, zakoniti vlasnik grada, bježi i vraća se u Brinje tek 1490. nakon smrti kralja Matijaša Korvina.

U razvijenom srednjem vijeku Brinje postaje važna trgovačka postaja na cesti koja je vodila od Senja preko Modruša u unutrašnjost Hrvatske. Oko Sokolca vremenom se razvilo trgovačko podgrađe i naselje Brinje koje je bilo pod zaštitom frankopanske tvrđave Sokolac. Godine 1449. dolazi do podjele frankopanskih imanja te Brinje pripada Bartolomejevoj grani. Brinje se u to vrijeme odcijepilo od Gacke župe pa se javlja kao samostalna hrvatska župa.

Tijekom velikih navala Osmanlija prema Kranjskoj i Štajerskoj krajem 15. i u 16. st. Brinje je 1530. zapaljeno i opljačkano, ali se grad uspio obraniti i nikada Osmanlije nisu osvojili Brinje, iako je stanovništvo iz okolice Brinja napuštalo svoj rodni kraj i sklanjalo se na sigurnija mjesta. U tom razdoblju Brinje postaje značajna utvrda Senjske kapetanije koja štiti područje kapetanije od upada Osmanlija. Brinje posebice izgradnjom Jozefinske ceste ( 1775. do 1779.) dobiva prometno značenje, a razvojačenjem Vojne krajine ubrzano se razvija kao važno prometno i trgovačko središte na cesti Karlovac – Josipdol – Žuta Lokva – Senj. Brinje je dobilo 1772. u doba carice Marije Terezije prvu trivijalnu školu u Lici.

Osmanlije su ga 1530. zapalili, a 1537 postaje tvrđava krajiške vojske sa stalnom vojnom posadom od 50 vojnika pod upravom Senjske kapetanije. Na temelju vojnih popisa poznati su i neki zapovjednici tvrđavnog naselja Brinje, odnosno stalne vojne posade od 1542. do 1732., kao npr. Juraj Gusić, Franjo Mudrovčić, Gašpar Starešinić, Mato Holjevac, Tomica Holjevac, Andrija Semenić i drugi. Početkom 17. st., tj. nakon Madridskog mira 1617. i izgona uskoka iz Senja, mnogi se prognani uskoci naseljavaju na ove prostore obavljajući vojničke službe u tvrđavnom naselju i služeći u stalnoj vojnoj posadi u Brinju. Ban Petar Zrinski na ovaj prostor početkom 17. st. naseljava pravoslavne Vlahe pravoslavne vjere u Lučane, Vodoteč i Prokike. Nakon progona Osmanlija s područja Like i Krbave, a tijekom tih borbi posebice se istaknuo pop Marko Mesić iz Brinja, Vojna granica je ponovno reorganizirana.

Godine 1746. izvršena je teritorijalna reorganizacija Vojne krajine i utemeljene su 4 graničarske pukovnije ( Lička, Otočka, Ogulinska i Slunjska), a područje Brinjskog kraja pripalo je Otočkoj graničarskoj pukovniji s tri satnije sa sjedištem u Brinju, Jezeranima i Lučanima. Godine 1765. brinjska i jezeranska satnija izdvojene su iz Otočke graničarske pukovnije i priključene Ogulinskoj pukovniji u čijem će sastavu ostati sve do razvojačenja Vojne krajine 1881.

Godine 1693. dolazi do prve brinjske bune, a 1719. do druge brinjske bune protiv krajiških vlasti i njihove samovolje prema brinjskim graničarima. Krajiška uprava uvela je totalno povojničenje cjelokupnog života i vezala graničara za stalno služenje u vojsci kroz cijeli njegov životni vijek. Dolazi do nezadovoljstva i u kolovozu 1746. podiže se treća poznata brinjska buna koja je u krvi ugušena, a mnogi su pobunjenici najstrože kažnjeni. Vojna je krajina bila, kako se znalo reći »najveća vojarna u Europi», pa je cjelokupan život ovdje bio podređen vojsci i vojničkoj službi. Brinjaci su aktivno sudjelovali ne samo u borbama s Turcima nego su morali i ratovati za interese bečkoga dvora diljem Europe. Posebice su se Brinjaci kao časnici istaknuli u gušenju mađarske revolucije 1848. pa su mnogi među njima dobili carsko plemstvo i visoka carska odličja. Ovdje se štovao časnički poziv pa su mnoge časničke obitelji, kao npr. Holjevci, Sertići, Vučetići, Mesići, Vukovići, Krznarići, Murkovići, Draženovići za izuzetne zasluge odlikovani i plemićkim staležom, boreći se na mnogim bojištima Europe. Godine 1772. ustrojile su vlasti Vojne krajine prvu pučku školu čiji je nastavni jezik bio njemački. Oko 1830. godine Brinje je imalo oko 2369 stanovnika.

Ukidanjem Vojne krajine 1881. Brinjski kraj dolazi u sastav banske civilne Hrvatske, a vojničku tradiciju Ogulinske pukovnije nastavila je Carsko-kraljevska pješačka pukovnija bana grofa Josipa Jelačića broj 79 sa sjedištem u Otočcu.

Novim upravnim ustrojstvom nakon uključenja u bansku Hrvatsku Brinje i Jezerane postaju općine koje su do 1892. godine bile u sastavu Senjskog kotara, a iste godine ustrojen je Brinjski kotar. U prvom svjetskom ratu veliki broj Brinjana bori se u raznim postrojbama austrijske vojske. Poznat je admiral Janko Vuković Podkapelski iz Jezerana koji je zajedno sa admiralskim bojnim brodom «Viribus unitis» potonuo u luci Pule, a potopili su ga 1. studenog 1918. talijanski podvodni diverzanti. Raspadom Austro – Ugarske Monarhije Brinjski kraj ulazi u sastav Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, a 1939. je u sastavu Banovine Hrvatske. Brinje je imalo u ovome razdoblju nekoliko imućnih obitelji, a to su bila braća Murković u Stajnici, obitelj Dasović, Parac, Prpić, Uzelac u Brinju, a u Žutoj Lokvi obitelj Vuković.

Izbijanjem Drugoga svjetskog rata i stvaranjem Nezavisne države Hrvatske 1941. Brinjski kraj ulazi u sastav Velike župe Vinodol i Podgorje. Završetkom Drugoga svjetskog rata i uspostavom FNRJ-a Brinje ponovno postaje kotarsko mjesto i ostaje to sve do 1962. godine, kada je priključeno kotaru Senj. Brinjski kraj nakon Drugoga svjetskog rata doživljava veliku depopulaciju, a ta je depopulacija je bila rezultat pogrešne jugoslavenske politike koja je time željela promijeniti nacionalnu strukturu stanovništva na tim prostorima.

Raspadom Jugoslavije i uspostavom Republike Hrvatske 1991. Brinjski kraj aktivno se u tijeku Domovinskog rata 1991. uključuje u obranu hrvatskih prostora od srbočetničke agresije. Brinje, a posebice rubni dijelovi općine u tijeku Domovinskog rata pretrpjeli su velika razaranja i velike ljudske žrtve. U novom teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske 1993. godine Brinje postaje općina u sastavu Ličko-senjske županije. Brinje u samostalnoj Republici Hrvatskoj ima mogućnost samostalnoga gospodarskog razvoja, a posebice nakon izgradnje autoceste Zagreb – Split Brinje postaje značajno mjesto za svekoliko ulaganje u različite gospodarske projekte koji će donijeti gospodarski razvoj ovome kraju.

ZASLUŽNICI BRINJSKOG KRAJA.

Brinjski je kraj kroz svoju dugu i bogatu povijest dao više zaslužnika koji su bili znanstvenici, svećenici, časnici, književnici, političari i umjetnici. Samo manji dio tih zaslužnika stalno je živio u Brinjskom kraju, a ponajviše njih djelovao je u drugim sredinama Lijepe Naše ili u inozemstvu. Zatirano je u prošlom stoljeću povijesno pamćenje, pa se mnogi od zaslužnika nisu smjeli spominjati te su mnogi pali u povijesni zaborav..

Najpoznatiji zaslužnici Brinjskog kraja kroz povijest su:

knez IVAN-ANŽ VIII. FRANKOPAN BRINJSKI (oko 1458.-oko 1521.), pop MARKO MESIĆ (1640.-1713.) osloboditelj Like od Osmanlija, zatim graničarski časnik i plemić FRANJO KSAVER HOLJEVAC (1763.-1850.), pravni pisac MATE pl. VUČETIĆ (1769.-1824.), časnik i graditelj KARLO NIKOLA pl. ČOLIĆ »von Lowenberg», prof. IVAN BRIXY( 1851.-1929.), pravnik STJEPAN UGARKOVIĆ (1863.-1967.), književnik JOSIP DRAŽENOVIĆ(1863.-1942.), admiral JANKO pl. VUKOVIĆ PODKAPELSKI (1871.-1918.), prof. NIKOLA BIČANIĆ(1871.-1928.), pop, političar i saborski zastupnik STIPE pl. VUČETIĆ (1873.-1945.), tvorničar i konstruktor motora FRANJO BROZINČEVIĆ ( 1874.-1933.), političar i rodoljub STJEPAN JAVOR (1877.-1936.), general MATIJA MURKOVIĆ (1882.-1944.), političar i istaknuti narodni zastupnik ANTON-TONE PAVLOVIĆ (1884.-1941.) i književnik LUKA PERKOVIĆ(1900.-1948.).

U Brinju je dvanaest godina boravio istaknuti političar Hrvatske seljačke stranke iz poznate obitelji Radić PAVLE RADIĆ (1880.-1928.) koji je ubijen u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije u Beogradu 1928. godine.